Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja je pod brojem: 011-00-645/2016-02 dana 3.10.2016. godine, u vezi sa primenom Zakona o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti (“Sl. glasnik RS”, br. 91/15), dalo sledeće mišljenje:
“Odredbom člana 1. Zakona o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti (“Sl. glasnik RS”, broj 91/15) predviđeno je da se tim zakonom uređuju prava zaposlenih koji se upućuju na privremeni rad u inostranstvo, uslovi, postupak i obaveze poslodavca u vezi sa upućivanjem zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo, saradnja organa i organizacija koji obavljaju poslove državne uprave u vezi sa zaštitom prava zaposlenih na privremenom radu u inostranstvu i nadzor nad primenom zakona.
Odredbom člana 3. Zakona propisano je da se ovaj zakon primenjuje na poslodavce koji upućuju zaposlene na privremeni rad u inostranstvo radi:
1) rada u okviru izvođenja investicionih i drugih radova i pružanja usluga, na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji, odnosno drugog odgovarajućeg osnova;
2) rada ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja za potrebe poslodavca u poslovnim jedinicama poslodavca u inostranstvu, na osnovu akta o upućivanju ili drugog odgovarajućeg osnova;
3) rada ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja za potrebe poslodavca u okviru međukompanijskog kretanja po osnovu pozivnog pisma, politike međukompanijskog kretanja ili drugog odgovarajućeg osnova.
Odredbom člana 4. stav 2. Zakona propisano je da se odredbe ovog zakona ne primenjuju u slučaju upućivanja zaposlenog na službeni put u inostranstvo u skladu sa zakonom, pod uslovom da period boravka u inostranstvu ne prelazi 30 dana u kontinuitetu – odnosno 90 dana ukupno sa prekidima u toku kalendarske godine.
Prema tome, veliki broj kraćih službenih putovanja zaposlenih u inostranstvo koja po svojoj suštini ne predstavljaju upućivanje kako je ono definisano u članu 3. Zakona o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti, ne smatra se upućivanjem u smislu ovog zakona. U tom slučaju poslodavci nemaju obaveze predviđene ovim Zakonom pa ni obavezu da ministarstvu nadležnom za rad dostavljaju Obaveštenje o upućivanju zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo ako zaposleni putuju u inostranstvo po osnovu koji nije predviđen članom 3. navedenog zakona bez obzira na dužinu boravka zaposlenog u inostranstvu.
Pored toga, ne primenjuju se odredbe ovog Zakona ni u slučaju više kraćih putovanja zaposlenih na službeni put u inostranstvo po nekom od osnova predviđenih u članu 3. ovog Zakona, pod uslovom da period upućivanja ne prelazi 30 dana u kontinuitetu, odnosno 90 dana ukupno sa prekidima u toku kalendarske godine.
2. Povodom pitanja da li se odgovori na postavljena pitanja razlikuju kada je u pitanju strani državljanin zaposlen u Republici Srbiji koji učestalo putuje na službeni put u zemlju svog državljanstva ukazujemo da Zakon o uslovima za upućivanje na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti ne pravi razliku između zaposlenog stranog državljanina Republike Srbije, kao i da su uslovi i postupak za zapošljavanje stranaca u Republici Srbiji regulisani Zakonom o zapošljavanju stranaca (“Sl. glasnik RS”, broj 128/14), a uslovi za ulazak kretanje i boravak stranaca Zakonom o strancima (“Sl. glasnik RS”, broj 97/08).”
U broju 26/2016 časopisa “Informator” pišemo o ovoj temi.